Smrt košarkaške reprezentacije

Kao prvo želim zahvaliti Denzi koji me je zamolio da otpočnem ovaj njegov blog. Razmišljao sam o potencijalnim temama, kojih nema baš puno, s obzirom da fudbalska reprezentacija neće igrati uskoro a većina sportskih liga je na ljetnom odmoru. Izuzetak je baseball, ali to je tema jednog drugog posta.

Ono što jeste aktuelno je košarkaška reprezentacija, ili ono što je ostalo od nje. Kao što svi znamo, nakon pet uzastopnih plasmana na Eurobasket od 1997 do 2005, propustili smo dva uzastopna takmičenja, i sve su prilike da ćemo i Eurobasket 2009 gledati bez naše reprezentacije.

U čemu je razlika između reprezentacije koja je igrala u periodu 1997 - 2005 i reprezentacije koja nas predstavlja zadnje četiri godine? Odgovor je 'ne mnogo toga'. U prvom periodu nosioci igre su bili Marković ('97-'01), Firić ('93-'01), Mršić ('01-'05), Mujezinović ('97-'03), Hukić ('99-'05), Ovčina ('97-'05) i nezaboravni Lerić koji je igrao na svih pet prvenstava iako nikad nije pokazao niti jednu vještinu koja se može asocirati sa košarkom.

U novoj generaciji igraju mlade nade kao što su Gordić, Đedović, Teletović i Kikanović, i "veterani" Ikonić, Opačak, Bajramović, Hukić, Jazvin i Varda.

Surova istina je da ako izuzmemo Nenu, koji je usprkos osrednjoj klupskoj karijeri bio jedan od najboljih evropskih reprezentativnih košarkaša, nema mnogo razlike između dvije generacije. Koliko god mi kritikovali prvaka Sirije, Sabit Hadžić nije mnogo bolji trener od njega. Gordić nije ništa gori od Bećiragića, Terzića i Mirkovića. Đedović je vjerovatno već na nivou Firića, a svi se nadamo da će još mnogo napredovati. Teletović igra petorku u jednom od najboljih timova Evrope, a prednja linija sigurno ne zaostaje u odnosu na Mujezinovića, Lerića i Alihodžića.

Još jedan popularan izgovor je nedostatak novca. Svi znamo da je košarkaški savez u velikim dugovima, međutim to nije nova pojava, tako da je možemo zanemariti kad je u pitanju poređenje dvije generacije. Jedna zanimljivost je količina kritika koja je upućena prema nogometnom savezu, dok nigdje nisam vidio da se kritikuje košarkaški savez, koji nije u stanju obezbjediti najosnovnije uslove za razvoj košarke u državi.

Glavni razlog relativnog pada naše reprezentacije nije u nedostatku talenta u našoj reprezentaciji, već u razvoju košarke u zemljama u kojim je košarka sedmi nacionalni sport, kao što su Velika Britanija i Portugal, te u zemljama Istočne Evrope koje nikad nisu bile košarkaške sile.

Kada su izvučene grupe u baražu prošle godine, mislio sam da ćemo zasigurno osvojiti prvo mjesto ispred Portugala i Belgije, i onda izgubiti od jake Francuske. Međutim, nakon svih otkaza nemam neko povjerenje da petorka Gordić - Đedović - Opačak - Bajramović - Varda može biti prva čak i u ovoj našoj grupi.

Što se tiče budućnosti, dovoljno je pogledati rezultate U20, U18 i U16 prvenstava. Podaci sa FibaEurope.com idu nazad do 2004, tako da možemo vidjeti šta su naše mlade nade napravile u tom periodu.

2004. godine je U16 reprezentacija u kojoj su igrali Gordić i Kikanović bila druga od devet timova u grupi, iza Ukrajine koja je prvim mjestom prešla u A diviziju. Slijedeće godine je sistem takmičenja bio malo drugačiji, a reprezentacija predvođena Đedovićem je opet bila nadomak prelaska u A diviziju. Međutim, poražena je u polufinalu od Portugala i zauzela je četvrto mjesto nakon dodatnog poraza od Gruzije. 2006 smo u prvoj grupi imali sve 3 pobjede, da bi u drugoj grupi izgubili od Austrije, Poljske i Bugarske. Na kraju smo bili peti, a najbolji (jedini?) igrač je bio Đedović. Naredne godine smo bili drugi u prvoj grupi, a u drugoj izgubili od Engleske, Švedske i Crne Gore, te opet izborili peto mjesto. Prošle godine smo bili domaćini takmičenja, međutim Đedović je izgubio pravo nastupa što nas je ostavilo bez najboljeg igrača. U prvoj grupnoj fazi smo bili drugi iza Crne Gore, da bi porazima od Njemačke i Bjelorusije ostali samo na sedmom mjestu. Idućeg mjeseca ćemo u Portugalu ponovno probati preći tu magičnu drugu grupu. Gledajući ove rezultate možemo sa žaljenjem konstatovati da ako postoji trend, onda je to nagore.

2005 je U18 reprezentacija pobijedila sve 3 utakmice u prvoj grupi, da bi u drugoj grupi izgubila od Ukrajine i Austrije, da bi onda napravili nepojmljivo i izgubili od Islanda. Na kraju su završili na osmom mjestu. Naredne godine su se naši oprostili od takmičenja u prvoj grupi porazima od Mađarske i Rumunije, te su završili na devetom mjestu. U 2007. smo prošli prvu grupu iza Ukrajine, ali smo se porazom od Crne Gore oprostili od polufinala, i završili na sedmom mjestu. Prošle godine je uslijedila totalna katastrofa. Porazi od Švedske i Švicarske (Bože dragi) su nas izbacili iz prve grupe, dok su nas dodatni porazi srozali na 15. mjesto. Imamo šansu da popravimo dojam kao domaćini ove godine, na prvenstvu koje počinje sutra!

U20 reprezentacija nikada nije nastupala na evropskim prvenstvima A i B divizije. Ne znam koji je razlog ovome, ali pretpostavljam da nemamo para za U20 reprezentaciju. Toliko o košarci u našoj državi.